Svaki napredni Zagrepčanin trebao bi biti član Aerokluba Zagreb

Kada neki klub kao što je Aeroklub Zagreb proslavlja 87 godina svog rada, onda to nije samo tradicija. To je onda prepoznatljiva institucija Zagreba, simbol i zaštitni znak ovog grada. Aeroklub Zagreb to doista i jest. Uvijek je bio i, bez obzira na organizacijske probleme koji ga trenutno muče, uvijek će i biti. Taj povijesni put Aerokluba bio je prepun uspona i padova. Prepun je trenutaka beskrajne slave kada bi dočekivao svoje članove, svjetske prvake u pojedinima zrakoplovnim sportovima i trenutaka s problemima „do grla“ kada se činilo da ga više nikada neće biti.

U problemima je i osnovan davne 1924. godine. Naime, prvi letovi u Zagrebu ostvareni početkom 20. stoljeća bili su velika atrakcija. To je potaknulo diskusiju među zagrepčanima, nadahnutih zrakoplovstvom, o potrebi osnivanja aerokluba. No sve je ostalo na razini diskusije do 1924. godine. Tada se okupila nekolicina mladih ljudi „oduševljenih pristaša aviatike“ s namjerom osnivanja aerokluba. Osnovan je privremeni odbor koji je trebao definirati pravila kluba. I odmah su se pojavili „nepremostivi“ problemi. Međunarodna zrakoplovna organizacija FAI nije željela priznati novoformirani aeroklub jer se iz svake države u FAI mogao učlaniti samo jedan nacionalni aeroklub. U tom trenutku u Beogradu je već postojao Aeroklub kraljevine SHS i bio je član FAI-a. Nije bilo druge nego iznaći način kako novoformirani aeroklub pridružiti Aeroklubu kraljevine SHS. Kako pravila rada tog kraljevskog aerokluba sa sjedištem u Beogradu nisu odgovarala članovima novoformiranog aerokluba u Zagrebu, prišlo se ozbiljnim pregovorima. Na kraju je vodstvo beogradskog aerokluba pristalo izmijeniti svoja pravila tako da budu prihvatljiva i zagrepčanima. To je uključivalo i promjenu imena, pa je nacionalni aeroklub dobi ime Aeroklub kraljevine SHS „Naša krila“. Tek kad su se uvjerili da su prihvaćeni svi njihovi zahtjevi, Zagrepčani ponovno konstituiraju svoj aeroklub kao Oblasni odbor kraljevskog aerokluba „Naša krila“ u Zagrebu. No nakon početnog oduševljenja i borbe za puno priznanje statusa zagrebački aeroklub ponovno je zapao u probleme.

Bolje rečeno, aktivnost članova i vodstva Aerokluba smanjivala se do te mjere da je skoro potpuno zamrla nepune četiri godine od osnivanja. Vodstvo Kraljevskog aerokluba „Naša krila“ nastojalo je serijom članaka u tadašnjem dnevnim novinama potaknuti Zagrepčane da ponovno aktiviraju rad svog Aerokluba. Tako je u Jutarnjem listu od 5. svibnja 1929. objavljen članak preko cijele stranice s naslovom „Zagrebčani treba da prednjače u promicanju ciljeva avijacije“ i „Svaki napredni Zagrebčanin treba da je član Aero-kluba“. Slijedilo je još nekoliko poticajnih članaka, a 23. svibnja 1929. održana izvanredna skupština Aerokluba na kojoj je izabrano potpuno novo vodstvo. To vodstvo oživjelo je, kako društvenu tako i letačku, aktivnost Aerokluba. U roku od nepune dvije godine organizirana je prva velika „Međunarodna Avijatička Izložba u Zagrebačkom Zboru“ te nacionalni, a dan kasnije i internacionalni aeromiting na aerodromu Borongaj.

Slijedećih desetak godina Aeroklub je veoma uspješno radio i povećavao broj članova sve do trenutka kada prerasta u Aeroklub Banovine Hrvatske. Na izvanrednoj skupštini Oblasnog odbora Kraljevskog aerokluba Kraljevine Jugoslavije za Banovinu Hrvatsku održanoj 1940. godine opet „nepremostivi“ problemi. Bilo je mnogo burne diskusije i žustrih riječi. Problemi su bili oko raspodjele financijski sredstava, privilegiranja jedne zrakoplovne djelatnosti na račun druge i td. Kulminiralo je kada je na drvenom plotu pored zgrade u kojoj se održavala skupština osvanuo je veliki natpis ispisan crvenom bojom DOLJE UPRAVA. Zanimljivo je da jedan od aktera koji je ispisivao taj natpis i danas živi u Zagrebu.

Onda je došao 2. svjetski rat i sva aktivnost Aerokluba posvećena je osposobljavanju pilota za rat. Aeroklub kao udruga uopće nije radio. Bio je pod nekom vrstom vojne uprave. U Svetoj Nedjelji formirana je velika jedriličarska škola. Osposobljavali su se brojni piloti jedrilica. U prostorijama u Samoborskoj ulici (današnja ulica Božidara Adžije) intenzivno su se gradile nove jedrilice. I tako sve do 1943. kada su partizani zapalili školu. U toj diverziji nitko nije poginuo, ali je sve izgorjelo. Sve osim ljubavi članstva prema letenju.

Odmah poslije završetka 2. svjetskog rata okupili su se preživjeli članovi Aerokluba. Iz skrovišta izvukli su skrivenu jednu jedinu jedrilicu koja je dočekala kraj rata i u rujnu 1945., ne čekavši ponovno formiranje Aerokluba kao udruge, počeli s letenjem na aerodromu Borongaj. Bila je to Prva matična jedriličarska grupa. Poslije se ponovno i formalno utemeljuje Aeroklub u početku kao Vazduhoplovno društva Zagreb, a ubrzo nakon toga kao Aeroklub Zagreb. A bilo je mnogo problema. Nije bilo sredstava. Neki članovi Aerokluba završili su u zatvoru, ali unatoč svemu, osposobljavali su se novi letači, povećavao se broj članova, intenzivno se letjelo. Ubrzo su slijedili trenuci slave. S velikih međunarodnih natjecanja pojedini članovi vračaju se kao pobjednici, prvaci svijeta.

piloti1947m

Slijedeća velika kriza u radu Aerokluba dogodila se u razdoblju između 1954. i 1959. godine kada je zbog širenja gradskih stambenih zona, odlučeno je da se aerodrom Borongaj zatvori. Aeroklub gubi svoj dom. Grad Zagreb mu priskače u pomoć, iz prostorija današnjeg Aerotela iseljava Kontrolu letanja na aerodrom Pleso. Za uzvrat je grad Zagreb za zrakoplovne kontrolore osigurao dvadesetak stanova. Iste godine članstvo se organiziralo i preselilo konstrukciju hangara s aerodroma Pleso na aerodrom Lučko. Vlastitim radom hangar je pokriven pločama i dan danas služi za smještaj klupskih aviona i jedrilica. Ponovno grad Zagreb priskače u pomoć svom Aeroklubu kada je povodom održavanja svjetskog padobranskog prvenstva na aerodromu Lučko izgrađena je nova aeroklubska zgrada s prostorijama za smještaj padobrana, za pripremu leta i za ostale klupske aktivnosti.

Možda najveća kriza u radu Aerokluba koje se sjećaju današnji članovi bila je tijekom Domovinskog rata. Došlo je prijeteće pismo iz Komande vazduhoplovstva iz Beograda. Naređenje je bilo zabrana svih aktivnosti. Međutim članstvo se nije prestrašilo. U roku jednog dana organizirala se evakuacija aerodroma Lučko. Sedam aviona pod lažnim oznakama preletjeli su u Austriju. Dva aviona predali su Zboru narodne garde. Jedan avion preletjeli su na aerodrom u Hvaru. Sve jedrilice i padobrani skriveni su po garažama i podrumima u gradu Zagrebu. Skrivana je sva dokumentacija. Ubrzo nakon toga avioni JNA raketiraju Lučko.

Unatoč svemu, aktivnost članstva Aerokluba nije zamrla. Čim su se stvorili povoljnu uvjeti, članstvo je prionulo radu. Popravlja oštećeni hangar i zgradu s klupskim prostorijama, vrača avione, jedrilice i padobrane i ponovno započinje aktivno letenje na Lučkom. Rezultat su brojana zrakoplovna natjecanja i novi svjetski prvaci koji veličaju slavu naše zrakoplovne kulture.

I nakon što je prošle godine svečano proslavljena 100. obljetnica letenja čini se da Aeroklubu Zagreb, ali i svim drugima letačkim klubovima koji su u međuvremenu nastali u Zagrebu, prijeti opasnost da će ponovno izgubiti svoj dom na Lučkom.

Očito je da će mnoge ponovno trebati uvjeravati da je najveća vrijednost i snaga Aerokluba Zagreb u prvom redu njegovo brojno članstvo. Aeroklub treba ostati prepoznatljivom institucijom Zagreba, simbolom njegovog progresa. I zbog toga ponovno citiram članak iz dnevnih novina od prije više od osamdeset godina: „Ne bi smjelo biti naprednog Zagrebčanina, koji ne bi bio članom tog kluba i koji ne bi htio raditi na tome, da i Zagreb zauzme svoje mjesto u velikom radu na promicanju aviatike.“

Tekst napisao pokojni Goran Ilić, dugogodišnji član Aerokluba Zagreb, jedriličar i motorni pilot, šef Odjela generalne avijacije Agencije za civilno zrakoplovstvo.